Zemlja i vatra

- Legnite na leđa i opustite se. Sklopite oči. Ruke opušteno uz tijelo. Udahnite duboko nekoliko puta i opustite se. Zaboravite na sve probleme i brige, opustite se... - Mislav je nizao upute i još jednom pogledao zavidan broj ljudi koji mu se pridružio toga dana na vježbanju. Svi su zatvorili oči i uronili u tišinu. Bio je to jedan od njegovih najdražih trenutaka; gledati opuštena i smirena lica vježbača. Promatrao je svakog ponaosob i bio zadovoljan rezultatom koji su danas postigli. Nakon nimalo lakih vježbi, napokon su zavirili u sebe i zaboravili na vanjski svijet. Cvrkut ptica i udaljeni zvuci prometa nisu za njih postojali. Morao se nasmijati u sebi čudeći se koliko je malo potrebno ljudima da se opuste. Pomirisao je topao i sparan zrak u kojem se gotovo mogla osjetiti topla ljetna kiša. Sparno i teško vrijeme danima je prijetilo prolomom oblaka, ali nikako da kiša padne. „Status quo“ – pomislio je Mislav u sebi.

- Polagano se vratite u sadašnji trenutak. Osvijestite svoje tijelo, slušajte zvukove i prisjetite se kome i čemu pripadaju - nakon pola sata završio je današnju meditaciju.

Promotrio je ljude kako se sele u svoj stari i užurbani svijet, u utrku za novcem i za novom dozom stresa. Prisjetio se kako je i sam bio takav prije nekoliko godina. I sam je vodio takvu bitku. Samo da još kupi auto, kompjuter, mobitel... Listi se nikako nije nazirao kraj. Da ga život nije naučio pameti i sam bi bio poput njih; zgrčen u napetosti i iščekivanju. „Da, život me itekako naučio pameti!“ – pomislio je tužno. Neko je vrijeme bio ogorčen, izgubljen i sam, a onda je slučajno, s običnog rasvjetnog stupa u gradu, istrgnuo mali papirić s brojem telefona. Tada mu se sve činilo kao slučajnost, ali danas više nije vjerovao u slučajnosti. Na zapadu to zovu sudbinom, a dalje, istočnije, karmom. Mislav je vjerovao i u jedno i u drugo. Prije nekoliko godina gruba se ruka sudbine umiješala u njegov život. Morao je okrenuti novu stranicu kako bi mogao nastaviti živjeti jer ništa nije bolnije od gubitka voljene osobe.

Još uvijek se s boli u srcu sjećao dana kada je Maria preminula. Bila je živa slika u njegovoj glavi. Njezino nasmijano lice, njezini uzdasi dok su vodili ljubav, sve je bilo tu, ali u njegovim sjećanjima. Nakon nje, nije bilo druge. Kako bi mogao voljeti drugu kad nije prestao voljeti nju?! Bili su u braku tek nekoliko mjeseci kad je Maria saznala da boluje od opake bolesti. Mislav se trudio biti joj podrška, ali nije je mogao spasiti, otišla je. Nakon njezine smrti obećao je samom sebi da više nikada neće zavoljeti drugu, nitko nije mogao nadomjestiti Mariu, toliko ju je volio. S godinama je naučio živjeti bez nje. Smatrao je da je služenje drugima, savjetovanje i briga za druge, oblik ljubavi koji će mu do kraja života biti dostatan.


Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.