Mahler: Zabluda

Duboko uzdahnuvši odložio je Sven Andersen svoj alat i maknuo sa uzavrelog čela vlažni uvojak kose. Visoko se uspravivši, promatrao je sretan upravo završeno djelo, koje su njegove ruke, nadahnute stvaralačkom snagom, is-klesale iz mramornog bloka.

Mjesecima je s najvećim žarom stvarao, a proteklu noć nije pošao ni na odmor. Divni kameni kip nije ga puštao od sebe, sve dok nije bio dovršen.

Rukama, drhtavim od velikog napora, skinuo bi još po neko zaostalo zrnce prašine. Još je jednom pogledao kip sa svih strana, a zatim je bacio platneni pokrov preko njega i prišao visokom prozoru kroz koji je prodiralo jutarnje svjetlo.

Otvorio je prozor i stao duboko udisati mirisni zrak. Pred njegovim se očima pružao prostrani lijepi park. Bilo je očigledno da se za njega nisu odviše često brinule marljive ruke. Iako su uske staze bile čiste i pošljunčane, a udobna mjestanca uređena za odmor, drveće i grmlje nije bilo obrezano kako treba. Raslo je i bujalo na sve strane. Grane su se pružale prema suncu, a vojska ptica, nastanjena u njima, očigledno je uživala u toj zelenoj divljini. Veselo do Andersenovih ušiju. Jedva primjetan smiješak ozario mu je lice.

***

Sven je čudnim, mekim i sanjarskim pogledom, promatrao svoju pratilju. Bio je neizmjerno sretan što se ona nalazila kraj njega, i što je mogao slušati njezin meki glas i osjećati njezinu blizinu. Ponekad bi se u njemu rodila žarka želja da joj kaže što osjeća. Ali čim bi ga njezine oči pogledale onako nevino, on bi potisnuo svoju želju. Ni za što na svijetu ne bi je htio prestrašiti svojim žarkim izjavama ljubavi. Strah od toga da bi ga ona mogla odbiti, pa bi on tada morao napustiti sretan život s njom i njezinim ocem, tjerao ga je na još veću opreznost i suzdržijivost.


Registrujte se besplatno i čitajte odmah!

zabluda

Ocijenite roman brojem zvjezdica
Sending
User Review
0 (0 votes)

Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.