Mahler: Ljubavni čar

Je li to divno čudo bilo moguće? Je li Rose poklonila svoje srce njemu, radničkom sinu?
Danas je vjerovao u to čudo kad je vidio Rose pred sobom, i kad su ga njezine oči uvjeravale u to.
Njegova je duša kliktala njezinoj:
- Ljubim te sada i u vječnosti!
Ali usred tog sretnog raspoloženja tijelom mu prođoše ledeni trnci. Njegove oči, koje su se upravo odvojile od Rosinih, sretoše dva hladna, podrugljiva oka.

***

Kathe Lindner je sigurnim korakom hodala između radnika koji su napuštali tvornicu Carola i kretali prema svojim skromnim domovima.

Otpozdravljala bi na poneki pozdrav i odgovorila na poneko pitanje. Osjećala je da pripada radnicima, iako se isticala među njima svojim ponosnim držanjem i skladnošću svojih pokreta.

Prije nego je stigla do velikih vrata dostigoše je dva muškarca i krenuše dalje hodajući uz nju.

- Evo i nas, Kathe, dobro veće! - reče stariji. Kathe ljubazno pogleda obojicu, kimne i pruži im ruku.

- Dobro veče, oče! Dobro veče, Heinz! Kako ste?

- Poput tebe, Kathe! Jesi li umorna? Kathe se uspravi.

- Ne baš odviše, Heinz! Toliko da se još mogu radovati slobodnoj večeri s vama. Ali ti si

umoran, zar ne, oče?

Friedrich Lindner brzo uspravi svoje snažno tijelo širokih ramena.

- Mogu se mjeriti s vama mladima - nasmiješi se i pogleda očinskim ponosom svoje dvoje djece koja su žustro hodala kraj njega.

Kathe položi ruku na očevu nadlakticu i pogleda ga s mnogo ljubavi u očima.

- Mi smo nalik na tebe, oče! Otac se nasmiješi.

- Ipak mi baš niste posve slični, Kathe! Ti i Heinz osjećate se slobodnije od mene. Popeli ste se nekoliko stepenica više. Naučili ste više od svog oca.

- A kome to možemo zahvaliti? Da nisi toliko radio, ne bi nam mogao omogućiti školovanje.

- To možete više zahvaliti svojoj pokojnoj majci nego meni - poče se braniti otac, osjećajući se očigledno nelagodno. - Ne bih se vjerojatno nikada sjetio da bi za vas bilo korisno naučiti francuski i engleski. Dopustio bih vam da rastete, kao što su to moji roditelji dopuštali meni.

Ali vaša pokojna majka nije mi dala mira. Uvijek bi ponavljala: »Najbolje što možeš dati svojoj djeci je dobar odgoj i znanje. Moraju naučiti nešto primjereno njima, jer su to od prirode pametna djeca. Pa ako nešto nauče, moći će sami sebi pomoći. Ne možeš bolje uložiti svoju ušteđevinu no što ćeš je uložiti u školovanje djece.« Da, da, bila je to mudra žena i dobra majka. Počeo sam razmišljati, pa sam shvatio da je u pravu. I stoga sam želio da naučite što više. Morate to zahvaliti svojoj majci, ja sam za to manje zaslužan.

- Čekaj, čekaj, oče! - prekine ga veselo Heinz Lindner - nemoj tako umanjivati svoje zasluge.

Nas ne možeš prevariti, jer da nisi nešto uštedio, nikada nam ne bi mogao pružiti tako visoko školovanje. A da nas nisi svojim primjerom naučio voljeti rad, ne bismo ni mi u radu našli spas. Jer nije važno samo školsko znanje, da bi čovjek bio marljiv. Inače bi takvi bili svi školovani ljudi, a znamo da tome nije tako. Samo oni koji imaju tako pozitivan odnos prema radu, nalaze i radost u njemu. Otac kimne.

- Da, da, Heinz, u pravu si. U tom pogledu imam veliko iskustvo. Ovdje u tvornici imao sam najbolju priliku za to. Mnogi moji drugovi rado obavljaju svoj posao i njihove su ruke blagoslovljene. Ali neki rade samo zato što moraju. Oni to rade mrzovoljno, ljute se na posao i proklinju ga umjesto da mu se raduju. A takav odnos prema radu odražava se i na njihovoj djeci.


Registrujte se besplatno i čitajte odmah!

ljubavni_car

Sending
User Review
0 (0 votes)

Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.