Ljubavne igre

Avion se trzao i propadao, a Tina se grčevito držala svog sjedala. Nije voljela letjeti. Iako je bio prosinac poželjela je skinuti toplu vestu koju je imala na sebi. Gorjela je, no nije imala hrabrosti pomaknuti se ni milimetra kako bi je svukla. Osjetila je curke znoja koji su joj se slijevali niz leđa. Sklopljenih očiju se namrštila. „Hitno mi je potrebna neka sretna misao!“ Srećom, ona je ubrzo stigla jer se prisjetila velikog zadovoljstva onog dana kad je saznala da je od svih studenata baš ona ta koja je odabrana za stručno usavršavanje u Amsterdamu. Mogla je čuti riječi svojeg dragog profesora koji je bio razočaran što odlazi jer je bio uvjeren da se više neće vratiti.
- „Zelena gradnja“ je postala velika moda ako se mene pita! Oni koji poznaju staru tradicijsku arhitekturu, znaju da to nije ništa novo – slegnuo je ramenima i nezadovoljno uzdahnuo. – I prije se vodilo računa o osunčanju i o harmoničnom suživotu s prirodom i njenim zakonima.

- Slažem se, profesore, ali ovo je moja životna prilika koju ne mogu propustiti – usprotivila se Tina.

- Naše je tržište još uvijek „premlado“ za razmišljanje o uštedi energije – tvrdoglavo je nastavio.

- Nemojte tako. I kod nas se grade takve kuće, bit će toga sve više – pokušala ga je odobrovoljiti Tina.

- Zašto svi moji najbolji studenti odlaze na usavršavanje izvan zemlje? – odjednom se činio potištenim.

- Profesore, ma vratit ću se ja, sigurno! – odgovorila mu je Tina.

Ugodno prisjećanje prekinula je još jedna turbulencija koja kao da je željela podsjetiti Tinu da bi se trebala bojati. „Kakva glupost! Zašto bih se trebala bojati?“ U borbi sa strahom na koncu je prevladao razum, no samo zato jer je stjuardesa najavila da ubrzo slijeću, te je zahvalila putnicima na ukazanom povjerenju.

Konačno je odahnula i prvi puta u posljednjih pola sata udahnula punim plućima. Napokon je bila na čvrstom tlu! Osjećala je silnu napetost u ramenima. Bila je to očita posljedica straha i zgrčenog položaja tijela tokom leta. Nekoliko je puta pokrenula vratne mišiće tražeći olakšanje. Pogledom je potražila lice koje bi odgovaralo opisu muškarca koji ju je trebao dočekati. Nespretno prekapajući po torbici, potražila je cedulju na kojoj je zapisala njegovo ime. Pokušala se prisjetiti telefonskog razgovora s kolegicom Karolinom i detalja vezanih uz fizički izgled neznanca kojeg je očekivala. Sad je bila malo razočarana što nije tražila da joj pošalje njegovu sliku. Ipak je ovo doba interneta! A u ovoj se zračnoj luci gibalo toliko ljudi da se Tini zavrtjelo u glavi.


ljubavneigre

Sending
User Review
0 (0 votes)

Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.