Ljubav, mržnja i prijateljstvo

Nakon neprospavane noći, Ana je napokon ustala iz kreveta. Mješavina uzbuđenja i straha, držale su je budnom cijele noći. Pogledala je na sat i pomislila kako vrijeme sporo prolazi u iščekivanju. Kritički je osmotrila odraz u ogledalu i uštipnula se za obraze, ne bi li bar malo prikrila njihovo bljedilo. Otvorila je usta promatrajući svoje savršeno bijele zube, a zatim stala češljati tamnu gustu kosu. - Još samo kratko sam ovdje - rekla je poluglasno samoj sebi i bacila pogled u stranu, na besprijekorno čistu kuhinju. Živjela je u iznajmljenom stanu već neko vrijeme. Cijeli prostor odisao je čistoćom i svježinom. Ana je bila jedna od onih žena koje su svoje slobodno vrijeme trošile na uređivanje i pospremanje doma. Bila je vrlo pedantna i uredna žena. Pospremanje ju je smirivalo. U cijelom je stanu prevladavala bijela boja. Voljela je bijelu jer je vizualno činila prostor većim, a za jesenskih tmurnih dana unosila je više svijetlosti. Već je nebrojeno puta u glavi slagala scenarij o uređenju svog novog stana. Zvuk mikrovalne pećnice vratio ju je u sadašnjost. Srknula je gutljaj vrele kave i gotovo jauknula na glas od boli. Kava je bila prevruća. Iznenada se začulo zvono. Složila je grimasu kad je čula majčin glas preko portafona.

- Jesi li budna? – pitala je majka.

- Da, mama, ustala sam na vrijeme. Hajde, dođi gore – rekla je nestrpljivo se premečući s noge na nogu.

- Danas je važan dan za tebe, zar ne!? – pitala je mama već sa vrata.

- Prije bih rekla stresan – procijedila je Ana ne čudeći se majčinom uzbuđenju.

- Jesi li sigurna da ćeš izbjeći interkalarnu kamatu? – nastavila je zabrinuto s pitanjima.

- Jesam, isplata kredita će biti krajem mjeseca, pobrinula sam se za to – odgovorila je uzdahnuvši Ana.

- Čuj, ako ti misliš da ti ipak treba jamac... – započela je oklijevajući.