Louise Douglas: Ljubav mog života

Bili smo na pola puta niz brijeg kad je Marc počeo glasno i snažno plakati poput djeteta, to je i mene pokrenulo. Činilo se prirodnim da sakrijemo od ostalih naše glasno ridanje, zaslijepljene oči i razmrljanu maskaru i šmrklje, pa smo sišli s glavnog puta i krenuli vodoravnim, koji je bio uži i vijugao je medu drvećem koje je uokvirivalo kapelicu u
podnožju. A tamo na putu dugo smo glasno plakali kao da doživljavamo katarzu. Držali smo se za ruke, a onda smo se poljubili bez ijedne riječi. Bio je to sladak poljubac poput čaše vode nakon tjedna u pješčanoj oluji, ili pluća puna kisika kad si već pomislio da si se utopio, ili poljubac od jedine osobe na svijetu koja je voljela Luku jednako kao i ja. Markov jezik, slan od suza, bio je kao dar u mojim ustima, rukama mi je nježno obujmio vlažne obraze, a zubi su nam se sudarali. Marc me je ljubio nježno, ali duboko, kao da je pio Lukinu esenciju iz mene, a ja, osjećajući njegovu težinu, bedro između mojih bedara, znala sam da imam sreće jer sam i dalje imala Marka da me podsjeća na Luku, a Marc je imao samo mene.


Registrujte se besplatno i čitajte odmah!

ljubav-mog-zivota

Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.