Čudesno jutro

Džej Granžer je osjećala da je to najgori dan u njenom životu i poželjela je da što prije stigne u svoj mali stan, da zaključa vrata za sobom i isplače se. Toga dana je imala jako neprijatan razgovor sa svojim šefom. Bez mnogo objašnjenja rekao joj je da je to njen posljednji radni dan, jer je odlučio da na njeno mjesto zaposli drugu djevojku. Džej ga je preneraženo slušala. Pokušala je da otkrije da li je nešto pogriješila, all šef je ostao pri svom i nije joj dao nikakvo objašnjenje. Dao joj je platu za dvije nedjelje unaprijed i saopštio joj da što prije spremi svoj sto i ponese svoje lične stvari. Zar se tako završava posao koji je marljivo obavljala pet godina, pomislila je. U kancelariji se zadržala duže nego obično. Pokupila je stvari koje su bile njene, pogledala prostoriju u kojoj je radila i užurbanim korakom izašla napolje. Osjećala je da će zaplakati i nije željela da neko primijeti koliko joj je teško. Požurila je na autobusku stanicu, jer je znala da za nekoliko minuta polazi posljednji autobus kojim je mogla da se vrati kući. Spuštalo se veče i padala je kiša. Puhao je hladan vjetar, a ona je tog jutra obukla tanak mantil koji nije mogao da je zaštiti i kada joj je trebalo svega još dvadesetak minuta do autobuske stanice, autobus je krenuo punim gasom.

Samo mi je još ovo trebalo, pomislila je tužno i osjetila kako joj se suze slijevaju niz lice. Kući je stigla dosta kasno, umorna od pješačenja, mokra i promrzla od kiše i vjetra. Skinula je mokru odjeću sa sebe i dugo se tuširala toplom vodom da bi se malo zagrijala i opustila. Šta sam ja to skrivila u životu da ovako prolazim, pitala se nijemo, a tihi jecaj je odjeknuo praznim stanom. Bila je usamljena i znala je da joj niko ne može pomoći u tim teškim tranucima. Nasula je sebi viski u čašu, pustila muziku i sjela u udobnu fotelju. Rijetko je pila, ali joj je sada piće bilo potrebno.

Šta dalje? To pitanje je postavila mada nije znala odgovor.

Na ulici je bila noć i do nje su dopirali zvuci automobila koji su nekuda jurili. Pomislila je kako svi ljudi imaju prijatelje i hladno, kišovito veče provode u društvu, a jedino ona sjedi sama u stanu i razmišlja.

Posao joj je značio mnogo i trudila se da radi što bolje da ne bi izgubila tu jedinu sigurnost koju je imala. Ipak je ostala i bez njega i znala je da je očekuju teški dani. Bila je štedljiva i skromna djevojka i imala je malu ušteđevinu od koje je mogla da živi dok se ponovo ne snađe.

Nasula je još jedan viski u čašu i vratila se na mjesto. Iznenada je začula zvono na vratima. Rijetko je imala posjetioce i iznenadila se. Pomislila je da dolazi neka komšinica da posudi nešto što joj nedostaje za pripremanje večere i nekoliko trenutaka je razmišljala da li da otvori. Ponovo se začulo zvono. Bila je uplakana i nije željela da je ljudi vide u takvom stanju. Zvonce je odjeknulo ponovo i ona je krenula ka vratima.

- Ko je? - upitala je tiho i pogledala kroz špijunku. Ispred vrata su bila dva muškarca i ona je osjetila kako je obuzima strah.

- Frenk Pein i Džilbert Mekoj - rekao je prijatan muški glas. - Mi smo agenti FBI.

- Molim?

- Nemojte se plašiti - ponovo je čula isti umirujući glas. - Želimo samo da razgovaramo sa gospođicom Granžer.

- To sam ja - rekla je tiho kada je otvorila vrata i našla se ispred muškaraca.

Samo mi je još trebao FBI, pomislila je tužno.

- Da li možemo ući? - upitao je čovjek.


Sending
User Review
4 (1 vote)

Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.